Teško je utvrditi kad je naša ljevica (parlamentarna i izvanparlamentarna) lansirala tezu da je fašizacija u Hrvatskoj već uzela maha. No, ne tako davno, tamo negdje između Josipovićeve “oslabljene zmije” iz 2012. i Karamarkova “antikomunističkog manifesta” iz 2015., naravno u Hudelistovoj interpretaciji, krenula je priča o tomu kako je Hrvatska ulaskom u EU do kraja zanemarila nametnutu političku korektnost iz razdoblja pridruživanja u prilog zadriglosti svoga prirodnog, dakako ustaškog, stanja. Uljuđena Hrvatska, naime, moguća je samo uz jakog skrbnika koji će njezine zločinačke porive držati pod kontrolom. Ako to nije moguće, postoji Efraim Zuroff, poznat među ostalim i po izjavi da Srebrenica nije genocid (“Voleo bih da su nacisti [za razliku od Mladićevih bojovnika] sklonili jevrejske žene i decu pre svog krvavog pohoda, umesto što su ih ubili”, Politika, 18. lipnja 2015.), čija je pravna nadležnost globalna i koji posjeduje vještinu predviđanja o tomu što će neprilični ljudi poput Zlatka Hasanbegovića, na svom putu prema sveopćoj degradaciji, reći sljedećeg dana ili mjeseca.

Tako je na osnovi tendenciozne informacije Vojislava Mazzocca, jednog, malo je reći, neodgovorna novinara, neodgovorni Zuroff telefonski doznao da je ministar Hasanbegović “u jednom intervju [sic] pokazao poprilično razumijevanje za nekadašnjeg Velikog muftiju jeruzalemskog [ Amina] al-Huseinija i njegova nedjela prije, za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata. U osnovi je rekao da je muftija žrtva povijesnih okolnosti, britanskog kolonijalizma i militantnog cionizma” (index.hr, 3. veljače). Ne kaže se što je Hasanbegović doista rekao, gdje je rekao, ni koji je bio povod njegova kazivanja, a riječ je o tomu da je Hasanbegović samo upozoravao kako se jeruzalemskog muftiju po potrebi može pretvoriti u “bezvremenog arapsko-muslimanskog šegrta u Hitlerovu naumu uništenja europskog židovstva”, te ga koristiti u “suvremenoj protupalestinskoj ili protubošnjačkoj promidžbi, ali ne i u ozbiljnoj historiografskoj raščlambi” (Oslobođenje, 2. studenoga 2013.). I doista je tako. Nedavno su upravo izraelski povjesničari i opozicijski lideri oštro kritizirali izjave premijera Netanjahua koji je tvrdio kako je al-Huseini “dao Hitleru ideju o istrebljenju europskih Židova u vrijeme Drugog svjetskog rata” (The New York Times, 22. listopada 2015.), što je dakako besmisao.

Kako je Zuroff odgovorio na Mazzoccovu “informaciju”? Naravno, bez provjere: “HAHAHAHAHAHAHAHA. Sljedeće će reći i da je Ante Pavelić također žrtva političkih i povijesnih okolnosti. Ovo je odvratno. Ne razumijem kako takva osoba može postati ministar u zemlji koja je dobra i cijenjena članica Europske unije.” Na to se Mazzocco nadovezuje vlastitim tumačenjem Hasanbegovićeve izjave o antifašizmu, na što Zuroff, bez ikakve ograde, nastavlja ovaj trač o temama u kojima je posve nekompetentan. I baš zato dobija Mazzoccovo nagradno pitanje: “Hoćete li nastaviti pobliže nadzirati Hrvatsku zbog ministra Hasanbegovića?” Pitanje je zanimljivije od odgovora. Kako i ne bi bilo kad jedan hrvatski novinar propitkuje potrebu nastavka nadzora nad svojom grešnom domovinom. Dođite i nadzirite nas. Nama je potreban strog skrbnik, jer kako upravo reče vodeći reptilolog, ustaška zmija još gmiže. “Čuli ste kako sikće neki dan na prosvjedima” (Jutarnji list, 2. veljače).

Već gotovo tri četvrt stoljeća Hrvatska se sputava stigmom fašizma. Na tomu rade mnogi interesi, ni slučajno u prvom redu strani ili vanjski. Šteta je što nismo imali književnike poput braće Behan, Brendana i Dominicka, koji su irskom izravnošću prozivali irske izdajnike. Dominickova pjesma iz 1950-ih “Take It Down from the Mast” (Skini je s jarbola) osuđuje potpisnike Anglo-irskog sporazuma iz 1921. i podjelu Irske: “Dakle, skinite je s jarbola, irski izdajnici,/to je zastava na koju republikanci polažu pravo./Ona nikad neće pripadati [pristašama Sporazuma], jer ste je pokrili sramom.” Sporazum je krnjoj Irskoj barem donio samoupravu unutar Britanskog commonwealtha. Što je Ustav FNRJ iz 1945. donio Hrvatskoj? Vrlo strog nadzor, koji jedna politička manjina ponovno priželjkuje. Dođite i nadzirite nas, nama je potreban strog skrbnik. U međuvremenu, nositeljima nove vlasti priredit ćemo pakao. Koristit ćemo svaki parlamentarni trik, onemogućavati rad Sabora igrama s kvorumom. Poticat ćemo neslogu u sporazumnom bloku, razvijati taštinu i lakomost vladajućih nezadovoljnika, potkazivati Vladu i njene članove svojim sugovornicima i istomišljenicima u svijetu, igrati na sve ili ništa. Nema te podlosti i laži koju nećemo izmisliti da bismo neprijatelja trajno ocrnili, pa nek’ se pere koliko hoće, jer sve ionako ostaje za trajnu uporabu na izdajničkom Googleu.

Potkraj prošle godine u Britaniji i SAD-u objavljena je dopunjena verzija poznate polemičke knjige “Thinkers of the New Left” (Mislitelji nove ljevice, 1985.) engleskog filozofa Rogera Scrutona. Novo izdanje, pod naslovom “Fools, Frauds, and Firebrands” (Budale, prevaranti i militanti, 2015.), sadrži vrlo korisnu demontažu niza zapadnih ljevičarskih ikona. Posebno je zanimljivo novo poglavlje o probuđenom krakenu ( Alain Badiou i Slavoj Žižek). Ipak, za nas je u ovom trenutku najkorisnije Scrutonovo razmišljanje o učincima ljevičarske preobrazbe stvarnog svijeta u prostor izvan dometa politike. Posljedica je rasprostranjeno uvjerenje da parcijalna promjena nije moguća, da ni jedno političko gledište ne može izbjeći svrstavanje uz čiste oblike reakcije i progresa, da je jedina opcija totalna negacija, zapravo destrukcija svijeta koji nas okružuje. Prevedeno na naše trenutne okolnosti, dakle izborni poraz ljevice: ne možeš ništa osim “ako ne predlažeš terorističku brigadu. Onda imaš šanse” ( Nina Violić, hr.n1info, 26. siječnja).

Zanimljivo je također Scrutonovo objašnjenje zašto se vrlo slična polazišta i dometi fašizma i komunizma u javnosti uvijek uspoređuju na prednost lijevog totalitarizma: “Suprotstavljanje čisto teoretskog komunizma i ‘realnog’ fašizma, drugim riječima suprotstavljanje obećanog raja sa stvarnim paklom, jedna je od važnih ljevičarskih strategija.... [ovakav pristup] pojačava naviku razmišljanja u dihotomijama, predstavljanje svakog izbora kao ili - ili, navođenje na razmišljanje kako je svako sporno pitanje zapravo samo za ili protiv” (str. 201). Prevedeno na trenutnu histeriju koja ureduje hrvatskim intelektualnim životom, moglo bi se zaključiti da je prostor za dijalog posve iluzoran. Prvo pucaj, onda pitaj...

P.S.: Naravno, Hrvatska nije jedino poprište kulturnih ratova. Miri Regev, izraelska ministrica kulture i športa, poznata po kampanji “lojalnost u kulturi”, prekinula je državne subvencije ustanovama koje potkopavaju Izrael kao židovsku i demokratsku državu. Za neke je to fašizam, ali ne zaostaju ni oni koji podržavaju ministricu. Isi Leibler, kolumnist Jerusalem Posta i liberalni kritičar židovskog vjerskog ekstremizma, primijetio je da ministrica “nije željela zabraniti takve djelatnosti, ali je odbila uporabu novca poreznih obveznika onima koji omalovažavaju državu”. Dodao je kako je povod bila subvencija drame koja je slavila otmičara i ubojicu izraelskog vojnika Moše Tamana: “U ovom slučaju nije bilo ni nagovještaja bojkota; samo logična tvrdnja da vlada nije obavezna financirati demonizaciju nacije. Ipak, Regev je optužena da djeluje kao komesar i guši slobodu govora.... Nevjerojatno, u trenutnoj izraelskoj prosvjetnoj areni ima onih koji kritiziraju ulijevanje ljubavi za Izrael kao nešto nacionalističko ili, čak gore od toga, kao pokušaj promicanja domoljublja - neprijatne riječi u leksiku krajnje ljevice” (The Jerusalem Post, 31. siječnja). Bit će da je fašizacija u lijevoj političkoj retorti svuda toliko poodmakla, da se od “fašista” ne vidi pravi fašizam.

jutarnji.hr